Misterije povijesti

Zamislimo ovu situaciju: otvorite povijesni udžbenik za osmi razred osnovne škole, prolistate do kratkog poglavlja (jer, mada djeci preduga, sva su poglavlja u školskim knjigama kratka) o Domovinskom ratu. Na svoje iznenađenje ustanovite da tamo ne piše kako je Srbija napala Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, pa je onda nakon godina ratovanja Hrvatska posve oslobodila, a na kraju je poslije intervencije NATO-a Miloševićev režim poražen itd, kako već ta priča uobičajeno glasi. Ne, ovo je drugačiji udžbenik, u kojem piše prava povijest...

Možda vam ove rečenice zvuče nevjerojatno. Srbija nije napala Hrvatsku? Ovo zvuči kao teorije da su Dubrovčani "palili gume" i lažirali napad JNA na Dubrovnik; da su Hrvati sami rušili svoje gradove, da je sve bila tek predstava.

Dakako, postoje poluozbiljne teorije o "dogovorenom ratu". Otprilike ide ovako — predsjednici Hrvatske i Srbije, Tuđman i Milošević — su se dogovorili da će "režirati" rat (ili ne baš oni, nego netko blizak njima). Zašto? Zato da u metežu rata predaju kontrolu nad tvornicama, nekretninama, resursima itd. svojim prijateljima ili suradnicima i na taj način opljačkaju vlastite države.

Druga varijanta (donekle popularna u Srbiji) je da su sve "režirale" strane sile. Potpirivale su netrepeljivost i rat, sve s jednim razlogom — smetala im je Jugoslavija, htjeli su je razbiti. Zašto im je smetala? Možda jer su htjeli vojne baze na njenom teritoriju, a to nije bilo moguće dok je postojala jedinstvena Jugoslavija. Možda su htjeli ovladati resursima, pristupom moru, prometnim pravcima, izvorima pitke vode, rudnicima, planinama koje imaju stratešku važnost... i zato je bilo bitno razbiti jaku Jugoslaviju na mnogo sitnih i slabih državica, kojima se onda može lako zavladati.

Svejedno, meni, pa i većini ljudi, se ove teorije čine besmislenim. Vrlo vjerojatno je netko u svijetu uspio profitirati raspadom Jugoslavije, ali daleko od toga da je svijet podupirao raspad — da je tako, Hrvatska i Slovenija bi bile odmah priznate, a ne pola godine nakon što je izbio rat.

Da je rat bio režiran zbog pljačke, zvuči još besmislenije: pljačka se može uvijek izvršiti, rat nije potreban. Rat samo smanjuje ono što se može prisvojiti, a konačno u ratu se može i nastradati.

Sve ukazuje na to da su vođe jugoslavenskih republika bili iskreni u svojim nacionalizmima, iako vjerojatno nepripremljeni za povijesni trenutak. Silni iskazi ljudi koji su odlučivali u tim vremenima, svjedočenja pred sudovima, arhivski podaci, itd pokazuju ne samo da je rat stvarno postojao, da su ljudi ginuli, da su ljudi mučeni, silovani, da su cijela sela zbrisana s karte — već i da je Srbija počela rat, i da je opcija o nasilnom rješavanju jugoslavenske krize već neko vrijeme bila prihvatljiva dijelovima srpskog rukovodstva (obično se uzima tzv. Memorandum SANU kao početak takve tendencije).

Sve ukazuje na to da je reakcija ostatka svijeta bila posve nekoordinirana, da je veći dio zemalja jednostavno bio zatečen: najspremnije su reagirale zemlje koje su bile geografski najbliže, ali vojno i politički slabo značajne, kao što su Austrija i Mađarska. Teško da bi se radilo o austrijskoj zavjeri s ciljem obnove Austro-Ugarske.

Rečenice s kojima sam počeo ovo poglavlje sam preuzeo iz teksta Krešimira Miška, objavljenog na internetu pod raznim nazivima (npr. vidi ovdje). Krešimir Mišak, hrvatski novinar, voditelj emisije Na rubu znanosti na Hrvatskoj televiziji, i propagator raznih priča o urotama i misticizma1 (između ostalog) je napisao nešto vrlo slično:

Zamislimo ovu situaciju: otvorite povijesni udžbenik za osmi razred osnovne škole, prolistate do kratkog poglavlja (jer, mada djeci preduga, sva su poglavlja u školskim knjigama kratka) o Drugom svjetskom ratu. Na svoje iznenađenje ustanovite da tamo ne piše kako je Njemačka napala Poljsku, pa su onda Britanija i Francuska objavile rat Njemačkoj itd, kako već ta priča uobičajeno glasi. Ne, ovo je drugačiji udžbenik, u kojem piše prava povijest...

Dakle, umjesto da Srbija nije napala Hrvatsku, on je napisao da Njemačka nije napala Poljsku. Svi misle da jest, ali evo, on zna da nije. Pročitao je u nekoj knjizi, i shvatio da je to istina. Svi dokumentarni filmovi, silne knjige, iskazi svjedoka, još uvijek živi svjedoci, svjedočenja na suđenju nacistima — sve je to sekundarno, sve je to obmana: sve to nije prava povijest.

Razlog zavjere? Da bi se nakon velikog pokolja ustanovili Ujedinjeni narodi (UN), koji bi bili početak svjetske vlade. Preko njih bi uska klika ovladala cijelim svijetom:

... kako bi se stvorio razlog da se osnuju Ujedinjeni narodi kao preteča buduće svjetske vlade koju će nadzirati te iste grupacije koje su izmanipulirale Drugi svjetski rat.

Ako je tako, plan je spektakularno propao. Ujedinjeni narodi su vrlo neefikasna organizacija, u kojoj svaku bitnu odluku mogu poništiti velike sile (Francuska, Vel. Britanija, SAD, Kina i Rusija) koje imaju pravo veta na odluke Vijeća sigurnosti. UN nisu uspjeli spriječiti silne ratove od svog osnutka. Nisu uspjeli dovesti u red države u kojima su vladali krvožedni diktatori. Niti su uspjeli obuzdati širenje komunizma.

Velike sile se rijetko obaziru na odluke Ujedinjenih naroda: invazija SSSR na Afganistan i invazija SAD i njihovih saveznika na Irak su očiti primjeri. Sve što su UN u stanju je često tek "zamrznuti" sukob slanjem promatrača i mirotvoraca, za što postoje brojni primjeri, od Cipra nadalje.

Ovakve Miškove tvrdnje — koje on prenosi od ljudi kao što je William Engdahl — su dio pojave koja se zove revizija povijesti. Postoji koncenzus — kod ljudi koji proučavaju povijest ali i kod još živućih svjedoka — što je bio presudni moment i razlog nekog povijesnog događaja. Međutim, revizionisti predlažu druge razloge i interpretacije događaja, koje se uvijek oslanjaju na zavjere.

U 19. i 20. stoljeću najčešće su bile teorije o zavjerama koje spremaju — ili su izvršili — Židovi. Stoljećima su Židovi bili optuživani da truju bunare, otimaju djecu za krvave rituale, bave se magijom itd. Posljedica su bili periodični progoni pa i uništavanja (pogromi) Židova, naročito u Rusiji. Najveći pogrom se dakako dogodio u 20. stoljeću, gdje su nacisti primjenom suvremenih metoda istrijebili veći dio Židova u Europi, oko 6 milijuna.

Dosta ljudi negira da su nacisti istrijebljavali Židove. Međutim, takve stvari je teško negirati. Nacisti su sami isticali mržnju prema Židovima, koncentracijski logori su zaista postojali, ima mnogo svjedoka koji su preživjeli logore; ima samih logoraša koji su bili prisiljeni sudjelovati u ubijanju, spaljivanju drugih Židova. Kako bi svi ti ljudi na različitim krajevima Europe bili organizirani u jednu zavjeru? I konačno, čemu bi ta zavjera služila? Da Židovi ovladaju svijetom? Da se ocrne i unište Nijemci i Njemačka?

U nekim zanimanjima i područjima ekonomije stvarno ima (npr. u SAD) više Židova nego što ih ima u stanovništvu (tek koji postotak u SAD). Međutim, to vrijedi za sve skupine — na primjer, u sportu postoji neproporcionalno puno Crnaca. U politici postoji neproporcionalno mnogo Bijelaca. To ne dokazuje ništa osim da različite skupine imaju drugačije poglede na poželjnu karijeru. Do danas (2010.) nijedan predsjednik SAD nije bio Židov. Obama je prvi Crnac.

Mišak naravno dobro pazi da u prezentaciji revidirane povijesti ne prekorači crtu koja bi nekog mogla razbjesniti i obiti mu se u glavu; da napiše da je holokaust izmišljotina, njegova emisija na Hrvatskoj televiziji bi vjerojatno odmah bila ukinuta; da dovede goste koji će tvrditi da je rat u Jugoslaviji izmišljotina, da su u Dubrovniku gorjele stare gume — teško bi se pojavio među običnim ljudima bez straha od prijetnji i suočavanja s ljudima koji su prošli rat ili izgubili nekog bliskog. Ne, on bira ono što je teže provjerivo. Hitler je mrtav: tko zna, možda je ipak bilo neke zavjere?

Opet, Mišak i slični njemu biraju poznate događaje. Zašto ne govore o mogućoj uroti vezanoj uz tursku invaziju Cipra 1974? Vezano za Korejski rat? Vezano za beskonačne sukobe u Africi? Zato što to malo koga zanima, malo tko je čuo za te sukobe, a prvi cilj Miška je privlačenje pozornosti, a po mogućnosti i novca i utjecaja.

Iz dalekih zemalja i vremena revizionisti povijesti uzimaju samo najpoznatije primjere, a svakako najistaknutija je Atlantida. Svatko je nekako čuo za Atlantidu, što je zanimljivo za otok od kojeg nije ništa ostalo i ništa nije pronađeno. O Atlantidi se zna samo koliko je napisao Platon, a Platon je napisao vrlo malo — i osim toga ispričao kao priču o davnom događaju. Takvih priča postoji mnogo. Ipak, mnogi su pokušali tražiti Atlantidu, a neki su je čak i "našli" — između ostalog, i na Bahamima (Platon dakako nije imao nikakve ideje o Americi)! Pojavile su se fantastične teorije o velikim moćima Atlantiđana, o razvijenoj tehnologiji, koja možda prelazi i današnje mogućnosti. Međutim, odakle ti podaci? Nikad ništa pouzdano nije pronađeno. Osim Platonovog prepričavanja priče koju je čuo, nema drugih informacija. Odakle onda tim ljudima podaci? Bojim se da su ih izmislili.

Knjige o Atlantidi su prevedene i na hrvatski, kao što je Atlantida - potonuli kontinent Otta Mucka.

Semir Osmanagić2 (pišući pod pseudonimom Sam Osmanagich) je napisao 2003. knjigu Alternativna povijest - tragovima Atlantide, gdje na skoro 400 stranica raspravlja o Atlantidi3. Prikaz knjige tvrdi:

Gotovo sve što nas uče je pogrešno. Posljednjih 10.000 godina nije doba dominacije prethistorijskog pećinskog čovjeka, niti smo mi prva razvijena kultura. Civilizacije Atlantide i Lemurije su dostizale spiritualne i tehnološke vrhunce daleko ispred naših, da bi bile potopljene kataklizmama. Proteklih 7000 godina je povijest manipulacija čovjekom u kojoj se on drži potpuno odsječen od drevnih znanja i svoje istinske duhovne suštine. Alternativan povijest nudi novu teoriju koja spaja dva svijeta: spiritualni i materijalni.

Opet vidimo istu izjavu — službena povijest, ona koja piše u knjigama i uči se u školama — je pogrešna. Zavjera traje već 7000 godina — zapravo cijeli svijet je u zavjeri, kineski, indijski, arapski, ruski i američki povjesničari su se urotili, a tisućama godina prije njih vjerojatno vladari, tadašnji učeni ljudi, tko zna sve tko — da bi odsjekli čovjeka od drevnih znanja i duhovne suštine.

Ako postoji takva ogromna zavjera, zapitajmo se dva pitanja — koja se mogu primijeniti na sve teorije o zavjerama:
  1. ako je prava istina tako dobro skrivana — kako je pisac uspio doći do prave istine?
  2. ako su zavjerenici tako moćni (zavjera traje desetljećima, stoljećima ili čak tisućljećima) — kako to da su zavjerenici dopustili objavljivanje knjige i javne istupe pisca; zašto on jednostavno ne "nestane" ili strada u namještenoj "nesreći"?
Moje mišljenje o revizijama povijesti je sljedeće:

Neke detalje povijesti nikad nećemo znati. Nikad nećemo znati je li Napoleon jeo jaja za doručak dana 5.3.1801. Odgovor postoji, ali mi ga ne možemo naći, jer je taj detalj zaboravljen. Ali to su često nebitni detalji.

Mnogo toga je još nepoznato i neotkriveno. Recimo, o Hetitima se skoro ništa nije znalo dok slučajno nije otkriven njihov glavni grad pored Ankare i u njemu cijela arhiva s gomilom tekstova. Sličnih otkrića će sigurno biti i u budućnosti.

Osobni interesi i interesi skupina imaju ulogu u povijesti, mnogo zavjera se stvarno odigralo. Primjer su zavjere na silnim dvorovima. Primjer su i Bismarckova lukavstva koja su dovela do isključivanja Austrije iz kombinacija oko ujedinjene Njemačke. Primjer su djelovanja brojnih tajnih službi. Ali sve su to ograničeni primjeri. Svjetskih zavjera nije bilo, pogotovo takvih koje bi trajale stoljećima ili tisućljećima.

Revizionisti svoje odgovore izvlače iz rukava, bez ikakvog dokaza. Osmanagić ne samo što je zaključio da je postojala zavjera, već je odmah shvatio i motiv za zavjeru — odsjecanje ljudi od drevnih znanja. Ništa nije ostavio nepoznatim. Shvatio je sve. To se u znanosti, a pogotovo u povijesnim istraživanjima nikad ne događa: uvijek dio ostaje nepoznat ili nesiguran jer jednostavno nikad nema dovoljno informacija.

Ali objašnjenje je banalno: motiv skrivanja postojanja Atlantide, njene kulture i tehnologije je — želja za skrivanjem njene kulture i drevnog znanja/tehnologije. Koja traje 7000 godina.

Koliko čovjek mora biti naivan da prihvaća ovakve stvari? Nažalost, naivnih ljudi nikad nije nedostajalo.

_____________
1 Vidi blogove Krešimira Miška Preko ruba znanosti (http://blog.vecernji.hr/misak/) i Preko ruba... (http://teledisk.hr/blog/).

2 Semir Osmanagić je postao poznat po teoriji o piramidama u Bosni, o čemu ću još pisati.

3 Knjiga Alternativna povijest - tragovima Atlantide se može pročitati i na internetu: http://www.alternativnahistorija.com/AH4.htm.

2 komentara:

  1. Važna razlika kvantne mehanike spram njoj prethodne fizike je mogućnost raznolikih interpretacija (vidi http://en.wikipedia.org/wiki/Interpretations_of_quantum_mechanics ). To je ipak nešto na što nismo navikli u fizici - za razliku od teorije književnosti gdje je to najnormalnija stvar, ili za razliku od povijesti ili prava gdje je višeznačnost također teško izbjeći. Ta novost onda ostavlja dojam da ''anything goes'', pa otvara prostor za ovakve prevarante.

    Meni bi zanimljivije od skeptičkog raskrinkavanja ovakvih prilično očitih budalaština bilo čitati suočenje sa suptilnijim knjigama koje su dale osnovne zamisli na kojima počivaju takve stvari - npr. s Capra, Tao of Physics.

    OdgovoriIzbriši
  2. Ups, ovaj komentar je trebao biti uz zapis ''kvant''. :o

    OdgovoriIzbriši