Biblija

Biblija je jedini izvor savršene istine koji posjedujemo, najvažnija knjiga na svijetu. Biblija odgovara na svaku čovjekovu potrebu, zato što pruža snagu i ulijeva pouzdanje koje čovjeka održava u njegovu kretanju kroz ovozemaljski život. Bog može i želi govoriti našim srcima kroz svoju Riječ ukoliko čitamo Bibliju.

    — Ne ostavljaj me: Zašto trebamo čitati Bibliju

Nekad su ljudi – to jest, bar kršćani i židovi – bespogovorno vjerovali u apsolutnu istinitost Biblije. Danas većina shvaća Bibliju kao „svetu“ knjigu, ali se prihvaća da u njoj ima i grešaka, da je promijenjena kroz stoljeća, da su je pisali i prerađivali ljudi.

Ipak, i danas postoji određen broj ljudi (mnogo ih ima u SAD) koji vjeruju da je Biblija nepogrešiva, savršena riječ Božja.

Mnogi ljudi koji se u Hrvatskoj smatraju kršćanima imaju kod kuće Bibliju, ali ju je zapravo malo tko pročitao. Biblija nije jednostavna za čitanje, radi se o kolekciji knjiga skupljenih u jedne korice, a neke od tih knjiga su teško shvatljive ili jednostavno dosadne.

Nije teško pokazati da je Biblija daleko od nepogrešive, nepromjenjive riječi Boga. Par odlomaka je dovoljno da vidimo da su stvari kompliciranije.

U Bibliji postoji jedan vrlo poznati odlomak koji je stoljećima bio sporan. Navodno je poznati fizičar i matematičar Isaac Newton (1643.-1728.) među prvima shvatio da je tekst na tom mjestu nekad davno promijenjen, ali se bojao reći ikome. Toliko je taj odlomak poznat – dakako, u stručnim krugovima – da ima svoje ime: Comma Johanneum. Ne radi se o nijednoj općepoznatoj priči, Adamu, Evi, evanđelju, već o jednom pismu (tzv. poslanici) što ga je napisao Ivan u dijelu Biblije koji se zove Novi zavjet. Ovo su dva prijevoda tog odlomka na hrvatski: prvi je moderni, iz suvremene Biblije Kršćanske sadašnjosti, a drugi je stariji, Ivana Šarića, iz sredine 20. stoljeća:

Jer troje je što svjedoči: Duh, voda i krv; i to je troje jedno. (prijevod Kršćanske sadašnjosti)

Jer su trojica, što svjedoče u nebu: Otac, Riječ i Duh Sveti; i ova su trojica jedno, I troje je, što svjedoči na zemlji: Duh, i voda, i krv; i ovo je troje jedno. (prijevod Ivana Šarića)

    — 1. Ivanova poslanica 5:7-8

Stoljećima je drugi, dulji tekst stajao u Bibliji. Smatrao se dokazom Svetog Trojstva – Otac, Riječ (Isus, Sin) i Duh Sveti su „jedno“, dakle Sveto Trojstvo. Možda vam se razlika čini mala, ali u kraćem tekstu se uopće ne spominje Isus, odnosno Riječ!

No kako su u 17. stoljeću i kasnije polako otkrivani razni stari rukopisi Biblije, pokazalo se da je u najstarijim rukopisima taj tekst kraći. U vjerojatno najvažnijoj staroj Bibliji, Codexu Vaticanusu (velikoj Bibliji pisanoj rukom na grčkom, iz početka 4. stoljeća, koja se stoljećima čuva u Vatikanu) se nalazi kraći odlomak.

Isprva je malo tko prihvaćao da je kraći tekst izvoran: Newton se bojao da ga ne optuže kao heretika i šutio je. No stoljećima kasnije je polako postalo općeprihvaćeno da je kraći tekst pravi, i danas praktično sve Biblije – pa i ona Kršćanske sadašnjosti, službenog izdavača Katoličke crkve u Hrvatskoj – imaju kraći tekst. Danas o ovom ima vrlo malo spora.

Očito je netko tekst „proširio“ jednom u davnini. Ima još takvih proširivanja, ali ovo je najpoznatije.

Za razliku od prošlog, sljedeći odlomak je malo poznat. U pismu crkvi u Korintu – tzv. „poslanici Korinćanima“ –  govori se o govorenju različitim jezicima u crkvama, kao i o „proricanju“. No usred svega se nalaze tri rečenice o ženama, koje sasvim iskaču iz konteksta:

Ako tko govori drugim jezikom - dvojica, najviše trojica, i to jedan za drugim - jedan neka tumači; ako pak ne bi bilo tumača, neka šuti u Crkvi, neka govori sam sebi i Bogu. Od proroka pak neka govore dvojica ili trojica, drugi neka rasuđuju. Ali ako drugomu uza nj bude što objavljeno, prvi neka šuti. A možete jedan po jedan svi prorokovati da svi budu poučeni i svi ohrabreni. Proročki su duhovi prorocima podložni jer Bog nije Bog nesklada, nego Bog mira.

Kao u svim Crkvama svetih, žene na Sastancima neka šute. Nije im dopušteno govoriti, nego neka budu podložne, kako i Zakon govori. Žele li što saznati, neka kod kuće pitaju svoje muževe jer ružno je da žena govori na Sastanku.

Ili zar je riječ Božja od vas proizašla, zar je samo k vama došla? Smatra li tko da je prorok ili duhom obdaren, neka zna: što vam pišem, Gospodnja je zapovijed. Tko to ne prizna, ne priznaje se. Zato, braćo moja, težite prorokovati i ne priječite da se govori drugim jezicima!

    — 1. poslanica Korinćanima 14:27-39 (prijevod Kršćanske sadašnjosti)

Prije i poslije istaknutih rečenica se govori o prorocima. Osim toga, ton je sasvim drugačiji, ostatak je ohrabrenje, uz neka ne baš stroga ograničenja (da se ne pretjeruje: neka dvojica, najviše trojica govore... a mogu i svi, ali jedan po jedan) a umetnuti tekst je bespogovorna, apsolutna zabrana da žene uopće govore, i neka doma „pitaju svoje muževe“ (a što ako nisu udane)?

Najvjerojatnije je riječ o nekoj napomeni koja je jednom dopisana na rub pisma, vjerojatno originala. U svim primjercima poslanice Korinćanima se nalazi ta napomena. Doduše, u jednoj staroj Bibliji je ta napomena na drugom mjestu (ali u istom pismu). Možda je primjedbu dopisao na rubu autor pisma prije nego što ga je poslao, možda onaj tko je pismo primio, možda netko treći. Kasnijim prepisivanjem je napomena ubačena u glavni tekst.

Ako uzmemo ovu napomenu doslovno, žene moraju šutjeti u crkvi. Danas dakako žene čitaju iz Biblije, pjevaju itd. u većini kršćanskih crkvi. Ovaj odlomak dakle nije previše važan, ali nam pokazuje kako su različite napomene, dopisivanja ulazila u originalni tekst.

Treći odlomak je i dan-danas vrlo sporan. Ne radi se o promjeni teksta, već o značenju i prijevodu. Riječ je o odlomku iz knjige proroka Izaije, u Starom zavjetu:

Jahve opet progovori Ahazu i reče mu: „Zaišti od Jahve, Boga svoga, jedan znak za sebe iz dubine Podzemlja ili gore iz visina“. Ali Ahaz odgovori: „Ne, neću iskati i neću iskušavati Jahvu“. Tada reče Izaija: „Čujte, dome Davidov. Zar vam je malo dodijavati ljudima, pa i Bogu mom dodijavate! Zato, sam će vam Gospodin dati znak: Evo, začet će djevica i roditi sina i nadjenut će mu ime Emanuel! Vrhnjem i medom on će se hraniti dok ne nauči odbacivat zlo i birati dobro. Jer prije nego dječak nauči odbacivat zlo i birati dobro, opustjet će zemlja, zbog koje strepiš, od dvaju kraljeva. Protiv tebe i protiv tvog naroda i protiv kuće oca tvojega dovest će Jahve dane kakvih ne bijaše otkad se Efrajim odvoji od Jude - kralja asirskoga“.

    — Izaija 7:10-7-17 (prijevod Kršćanske sadašnjosti)

U ovom tekstu je Ahaz kralj Judeje, a Izaija prorok koji govori koji će mu „znak“ Jahve (Bog) poslati, i što će se dogoditi nakon tog znaka: bit će rata, asirski kralj će napasti Judeju, zemlja će biti opustošena. A sam znak – to sam podcrtao – je da će djevica roditi sina po imenu Emanuel (bitni redak nosi oznaku 7:14).

To se Izaijino predskazanje više-manje i obistinilo. U čemu je problem?

U tome što kršćani tumače Izaijino proročanstvo kao najavu dolaska Isusa. Isusa je rodila djevica (Marija).

Praktično je sve sporno u takvom tumačenju. Prvo je sporna uopće riječ „djevica“. U hebrejskom tekstu je na tom mjestu riječ ‘almāh, koja – kažu stručnjaci za hebrejski – najvjerojatnije jednostavno znači „djevojka“. Oko pravog značenja te riječi kršćani, židovi i proučavatelji Biblije spore se već skoro 2000 godina.

No i ako zanemarimo jednu riječ (tko zna što je ona značila točno piscu knjige o Izaiji) ostaje činjenica da se u tekstu radi o nečemu što se odnosi na razdoblje kralja Ahaza (stoljećima prije Isusa), da je proročanstvo zapravo o kralju Ahazu, da se spominje rat koga nije bilo u Isusovo vrijeme, kao ni Asiraca – a konačno, sin se zove Emanuel (hebrejski: ‘Immānū’êl), a ne Isus!

Pa zašto onda kršćani jednostavno ne promijene tekst na bolji prijevod, kao što je promijenjen u Commi Johanneum? Zato što se Evanđelje po Mateju u samoj Bibliji direktno poziva na to proročanstvo, tj. tvrdi da se Isus rodio kao bi se ispunilo proročanstvo u Izaijinoj knjizi!

Ovih nekoliko primjera je sasvim dovoljno da pokažemo da je Biblija ljudsko djelo, da je daleko od nepogrešive, da je mijenjana kroz stoljeća.

Nevjerojatno, ali postoje ljudi koji tvrde da je jedan prijevod Biblije bio poseban, da je jedan prijevod na engleski „savršen“ i „nepogrešiv“: radi se o Bibliji Kralja Jamesa (King James Version) iz 1611, koja je stoljećima bila standard u engleskom govornom području. Iako je danas dobro poznato da je ona prevedena s nesavršenog grčkog teksta (koji nije bio ni potpun), neki ljudi tvrde da je sigurno „Bog nadgledao taj prijevod“.

U 20. stoljeću su se pojavile nove, revidirane Biblije na engleskom, ali neki se ne žele odreći starog prijevoda i tvrde da je on nekako nadahnut, i apsolutno točan. Nije samo jasno zašto noviji prijevodi ne bi bili jednako tako nadahnuti...

Bog

Mnogi ljudi vjeruju da postoji Bog. No, malo tko može reći točno što je to Bog.

Jednostavno: pojave se neka svjetla na nebu, i moćni glas izjavi "ja sam Bog!" Kako ćete znati da to nije neki varalica? Neki vanzemaljci? Neka tajna sprava koju ima vojska?

Ljudi obično spominju da je Bog "svemoguć" i to očekuju. Ali kako ćete provjeriti da je netko svemoguć? Nekim ljudima koji danas žive u zabačenim prašumama suvremeni čovjek — naročito ako ima tehniku uz sebe — izgleda svemoguć. Noć postaje dan, planine se buše i ruše, umirući ozdravljaju, opasne životinje se ubijaju na veliku udaljenost...

Tako je recimo jedno pleme na Tihom oceanu (Vanuatu) proglasilo Johna Fruma Bogom. Navodno se radi o nekom avijatičaru.

Kako bismo mi testirali je li netko svemoguć, a ne tek vrlo (ali ograničeno) moćan? Vrlo teško. Što god poželjeli, oni mogu napraviti. Ne možemo ispitati sve, za to treba beskonačno vremena.

Druga mogućnost je da bi čovjek jednostavno znao, osjetio da je netko ili nešto Bog. Dakle, radi se o vlastitom osjećaju.

No, supermoćni vanzemaljci sigurno mogu manipulirati direktno ljudskim osjećajima: neki uređaj se uperi u vašu glavu i vi sve vjerujete.

Ne možemo ustanoviti je li netko ili nešto Bog ili ne.

[nastavlja se]

Bioenergija i "polja"

Bioenergija ili bio magnetizam (univerzalna kozmička energija) prisutna je u svakom živom biću. Svako živo biće je energetsko biće. Oko svakog živog bića - čovjeka, životinja i biljaka - prožet je sustav međuzavisnih polja. Čitav je svemir prožet tim poljem, odnosno bio magnetizmom. Svaku emociju, misao, osjećaj i akciju možemo promatrati kao pražnjenje energije koja isijava iz lokalnog polja određenim brojem titraja. Energetska polja svih živih bića potekla su iz kozmičkog energetskog polja koje nas napaja energijom, a koja ima svijest.
    — Berislav Hermeščec, Bioenegija

bioenergija – kao što sama riječ kaže, bioenergija je životna snaga, energija koju mi ljudi primamo u svoje materijalno tijelo da bismo bili živi. Bioenergija je univerzalna energija - vrlo je nježna, tanana, golim okom nevidljiva, koja ima snagu i moć da pokrene cijeli organizam tj. naše tijelo.
    — Damir Cvenček Sipan, Bioenergija, energetska medicina

Pojam bionergija, kako je koriste "bioenergetičari" je posve nejasan. To je nekakva životna "energija" ili "životna snaga". Čini se da je riječ o misterioznoj, nevidljivoj supstanci koja održava život: tijelo je samo "ljuštura" a život je zapravo manifestacija "bioenergije".

Međutim, ako pogledate pojam "bioenergija" u neku enciklopediju, pa i Wikipediju, vidjet ćete slike drva koje gori i slično: normalno je bioenergija tek korisna energija u drvetu i sličnom, kojom se možemo zagrijavati. Možemo je primjeniti i na svaku energiju spremljenu u kemijskom obliku u živom (ili nekad živom) organizmu.

Bioenergija zapravo potječe iz koncepta vitalizma. Vitalizam je teorija da živa bića sadržavaju još nešto osim materije; upravo taj dodatni sastojak čini razliku između živih bića i neživog svijeta. Ta je teorija naizgled objašnjavala sljedeće misteriozne pojave:

• živo biće nastaje samo od drugog živog bića
  
• živa bića imaju sposobnost samoobnavljanja — ogrebotina na ruci vremenom zaraste, a ogrebotina na kamenu ostaje
  
• ljudi posjeduju svijest, koja je vrlo različita od pojava u neživom svijetu
  

Uz to, pretpostavljena neuništivost "životne esencije" podržava koncepte kao što je život nakon života, reinkarnacija, duša i slično. Henry Bergson je nazvao takvu esenciju élan vital ("životni poriv").

Nažalost, znanost je odbacila vitalizam. Prvo, postoje rupe u konceptu bioenergija = duh = životna esencija. Čisto tjelesna stanja utječu na duh. Popijte veću količinu alkohola i počet ćete drugačije razmišljati i ponašati se. Popijte još i nećete uopće više funkcionirati. Ozljede mozga, pa i čisto mehaničke, dovode ponekad do promjene karakteristika osobe — ne samo da čovjek gubi sposobnosti, često gubi i sjećanje, mijenjaju se karakterne osobine, osjećaji, a to je teško objasniti konceptom životne energije.

Zatim, postoje mnogi ljudi koji su mentalno retardirani ili imaju neki mentalni poremećaj bez ikakvog vidljivog uzroka. Nedostatak bioenergije ili nekakva "negativna" energija nisu dobro objašnjenje: takva osoba još uvijek može imati zdravo dijete, pa odakle bioenergija za dijete?

Drugo, granice živog i neživog su nekad bile oštre u kemiji: nije bilo moguće dobiti "organski" spoj od "anorganskog". Ali to se promijenilo. Friedrich Wöhler je 1828. sintetizirao ureu iz anorganskih spojeva i povodu toga napisao Berzeilusu:

Velika tragedija znanosti, rušenje divne hipoteze ružnom činjenicom¹

Međutim vitalizam je i dalje ostao opcija: tek je oko 1930. definitivno napuštena. Sva dalja istraživanja su pokazala da je materija u živim organizmima tek obična materija — ali organizirana na poseban način. Nikakav dodatni sastojak nije potreban. Odakle onda teorije suvremenih bioenergetičara?

Čini se da je bioenergija neodvojiva od liječenja, fizičkog ili duhovnog. Ljudi su često u teškim situacijama, psihičkim i zdravstvenim. Obraćaju se bilo čemu što bi moglo pomoći. Novac nije faktor jer je u takvim situacijama nevažan. Zato ljudi ne trepnu kad treba dati mito nekom liječniku: to je manje bitno.

No liječenje mora biti liječenje nečim: liječnik prepisuje lijek, tradicionalna medicina ima pripravke. Ljudi koji 'liječe' dodirom ili pogledom moraju isto imati nešto što će prenijeti na pacijenta: oni su 'izvori' takve 'energije' a fizička bolest ili teško psihičko stanje je tada tek manifestacija nedostatka energije.

Druga stvar je što ljudi posjeduju neke instinktivne predodžbe: svakom je jasno da će ogrebotina na ruci ili mala rana "sama" zarasti. No malo tko razmišlja zašto i kako se to stvarno odvija. Isto tako, bolesti kao što su prehlada, gripa, upala uha — prolaze "same". Dakle, tijelo ima neku sposobnost.

No zašto tijelo nema sposobnost obraniti se od drugih bolesti, kao što je rak, većih ozlijeda? Ljudi vole vjerovati da tijelo zapravo ima tu sposobnost — samo je potrebno jesti posebnu hranu, a možda je potrebno imati više neke neopipljive sposobnosti za samoizlječenje koju možemo nazvati bioenergijom.

Naravno, sve to je "bilo bi lijepo kad bi bilo". No u očajnim situacijama, ljudi rijetko razmišljaju logično. Previše toga je na kocki: svaka mogućnost se uzima ozbiljno.


_________
¹ Vidi u Wikipediji: Vitalism

Što je to energija?

Životna energija povećava brzinu liječenja tri, pa čak i više puta, nego kod normalnog liječenja. Medicinski neizliječive bolesti mogu se izliječiti u roku jedne do dvije godine... Pod pojmom energetiziranje podrazumijevamo dodavanje energije, a pod pojmom čišćenje, odvođenje negativne energije.
    — Berislav Hermeščec, Bioenergija i energetsko čišćenje

It is important to realize that in physics today, we have no knowledge of what energy is. (Važno je shvatiti da u fizici danas mi nemamo nikakvo znanje što je to energija.)
    — Richard Feynman, The Feynman Lectures on Physics Vol I, str. 4-1

Energija je pojam kojeg svatko na prvi pogled razumije, ali malo tko stvarno zna što se krije iza te riječi. Svaki dan ljudi koriste riječ energija ("nemam energije", "ona je jako energična") ali zapravo malo razmišljaju o tome što znači ta riječ.

Richard Feynman, vjerojatno jedan od najbitnijih fizičara 20. stoljeća, bio je vrlo oprezan: mi ne znamo što je to energija zapravo. U školskim udžbenicima se energija definira kao "sposobnost za vršenje rada" ali ta definicija nije najsretnija: u čemu se ogleda ta sposobnost?

Najočitija manifestacija energije je gibanje. Tijelo koje se giba ima to veću energiju što se brže kreće. Tijela u gravitacijskom polju — kao što je jabuka koja visi na stablu — imaju energiju zbog svog položaja: ako prerežemo peteljku, ta se enegija pretvara u energiju gibanja. Jabuka pada sve niže i leti sve brže. Energija može postojati i u formi svjetlosti, zvuka (što je zapravo gibanje zraka), pa i topline (što je titranje atoma i molekula — dakle opet vrsta gibanja) ili kao elastična energija — npr. kad navijemo sat.

E sada ono bitno — energija je sačuvana. To znači da se ne može stvoriti niti uništiti, samo je ponekad "vidljiva" (u obliku gibanja) a ponekad "skrivena" (kao relativni položaj tijela, ili kao unutrašnje gibanje molekula koje ne vidimo).

Međutim, jedna je stvar da energija uvijek postoji, a druga možemo li mi tu energiju izvući i iskoristiti kako hoćemo. Energiju topline uopće ne možemo iskorištavati osim ako imamo jedno toplije i drugo hladnije tijelo, i tu nema pomoći (po zakonima termodinamike). Automobil tek oko 20% energije u benzinu pretvara u gibanje automobila, ali to je više praktični problem, tu još ima mjesta poboljšanju.

I to je skoro sve što se može reći o energiji. Možemo shvatiti energiju kao neku "valutu" koja stalno kruži okolo, nestvorivu i neuništivu. Skoro sve, osim vjerojatno najslavnije formule u povijesti fizike, koju svatko zna, ali malo tko razumije:

E = mc²

Albert Einstein je ovu došao do ove jednakosti na temelju svoje posebne teorije relativnosti. Materija (mjerena u kilogramima) i energija su jedno te isto — a faktor je brzina svjetlosti na kvadrat. Taj faktor je ogroman.

Na primjer, po podacima HEP, prosječno hrvatsko kućanstvo godišnje potroši oko 3000 kWh električne energije. Pretvoreno u masu po Einsteinovoj formuli to iznosi¹ otprilike 0.00012 g.

Dakle, u malo više od jedne desettisućinke grama se nalazi sva energija koju u formi struje potroši jedno hrvatsko kućanstvo! Fantastično, reći ćete!

Ali nije tako jednostavno. Za izvlačenje energije iz nekog tijela trebamo odgovarajući postupak i uređaj. Za izvlačenje energije iz jezera u brdima trebamo hidrocentralu. Ali time ne izvlačimo svu energiju (mislim samo na gravitacijsku energiju, ne na onu u samoj masi po Einsteinu!) — već samo do nivoa rijeke koju napaja hidroelektrana.

Da bismo izvukli energiju iz same materije, treba nam proces koji će materiju pretvarati u nešto drugo manje mase (i prema tome energije) a razliku energije bi mogli iskoristiti. Ali materija se sastoji od atoma. A atome ne možemo tek tako pretvarati u lakše atome i iskorištavati razliku energije. Većina mase atoma je smještena u jezgri, a jezgra se sastoji od protona i neutrona — zajedničkim imenom nukleoni. Nažalost, postoji fizikalni zakon da iz nukleona može nastati samo nukleon. Nemamo u što lakše pretvoriti proton da bismo iskoristili razliku mase u obliku energije.

Nuklearne centrale iskorištavaju malenu razliku u masi atoma urana i zbroja mase dva lakša atoma. Ta razlika ne dolazi od toga što se neki nukleon "potrošio", već zato što se zapravo nukleoni u jezgri atoma urana malo odbijaju (ima ih malčice previše) i taj atom je ionako nestabilan.

Dakle, nemamo načina da pretvorimo samu materiju kompletno u korisnu energiju. No, Einsteinova formula kaže da je svaka energija ujedno i masa. Dakle, navijeni sat ima (nezamjetljivo) veću masu od nenavijenog; napunjena baterija od prazne.

Posljedica toga je da i tijelo u gibanju ima veću masu nego isto tijelo u mirovanju — upravo za razliku u energiji gibanja. Nesretna posljedica je da je tijelo sve teže ubrzavati što ide brže. Da bismo ubrzali bilo koje tijelo do brzine svjetlosti trebamo beskonačnu energiju — to je upravo razlog zašto je nemoguće putovati brzinom svjetlosti ili brže.

Kao što vidite, sva energija je jedno te isto: problem je samo u mogućnosti korisne upotrebe. U fizici ne postoji pozitivna i negativna energija.

Tijelo posjeduje svoje zalihe upotrebljive energije u obliku kemijskih spojeva. Ti kemijski spojevi se onda troše u različitim organima, a energija se ulaže u pokretanje mišića, zagrijavanje tijela, rad mozga, jetre, obnavljanje stanica, rad ostalih organa... ni ovdje nema nikakve "negativne" energije.

Pa kakve je to onda "negativna energija"? Je li to tek nervoza i loše raspoloženje?

Mnoge ljudske bolesti posljedica su nagomilavanja negativne energije, posebno visoki tlak s krvožilnim i srčanim oboljenjima te moždanim udarima, a zatim i debljina, čudna bolest našeg doba koja uzima sve više maha.
    — Geometrija božanske iskre

Ono što iscjelitelji klasificiraju kao veliku nakupinu negativne energije, tvz. crnu rupu, u narodu nazivaju urokom.
    — Ivana-Smiljka Dučić, Talismani i zaštita od nakupina negativnih energija

Negativna energija iz te svađe, premda sam ja bio u drugoj prostoriji, napravila je rupu u mojoj auri koju sam nosio u sebi trideset i pet godina. Iscjeliteljica psihičkih energija ju je zakrpala.
    — Dr. Joshua David Stone, Čišćenje negativnih psihičkih energija

Ove tvrdnje nemaju apsolutno ništa zajedničko sa znanstvenim pojmom "energije", najprije jer spominju "negativnu energiju", koju fizika uopće ne poznaje. Ja nemam ništa protiv da netko koristi riječ "energija" u nekom prenesenom ili sasvim drugačijem smislu. Ali onda je obmana pozivati se na Einsteinovu formulu, jer ona vrijedi za energiju u smislu u kojem je poznaje fizika:

Upravo zbog ovih naučnih istina lagano smo u stanju da racionalno prihvatamo mogućnost postojanja energetskih isceljivanja (E=mc2), delovanja na daljinu, bioenergije i drugih pojava svrstavanih pod prefikse "para" i "meta".
    — Srđan Ristić, Energetska Psihologija - Meridijanske Terapije

Teško je reći što bi to bila energija na koju ovi autori misle. Ona nije energija kakvu poznaje znanost, ne možemo je mjeriti, ne možemo je korisno iskoristiti, ne radi se o energiji koju tijelo koristi za svoje funkcije. Čini se da je riječ tek o drugom nazivu za "duhove" odnosno "spiritualne utjecaje". Pisci kao Bruce Lipton jednostavno izjednačavaju jedno s drugim:

The nonmaterial realm represents invisible forces that the ancients referred to as spirit and today's scientists call energy fields. (Nematerijalna sfera predstavlja nevidljive sile koje su drevni ljudi zvali duh, a današnji znanstvenici energetskim poljima.)
    — Bruce Lipton, Spontaneous Evolution: Our Positive Future (and a Way to Get There from Here)

Na nesreću g. Liptona i drugih, energija kakvu poznaju znanstvenici nema nikakve veze s duhom. Riječ je jednostavno o svojstvu nekog objekta, o broju.

Nažalost mnogi ljudi jednostavno prihvaćaju da "energija" znači sve i svašta, da je to sve isto. Jednostavan dokaz je dovoljan — probajte upaliti žarulju koja nije spojena na ništa snagom misli.
_________
¹ Izračun može napraviti i Google™: samo ukucajte 3000 kWh /c/c

Kvantni um

When a newborn baby begins his life, his person is mainly genetic... in the early months of his life, he is fused with his mother. In quantum terms, his own wave function is almost totally overlapped with that of his mother and they are in a relationship of projective identification. (Kad novorođena beba počinje svoj život, njezina osoba je uglavnom genetska... u ranim mjesecima njenog života, sjedinjena je sa svojom majkom. U kvantnim terminima, njezina valna funkcija se skoro posve preklapa s valnom funkcijom njene majke i one su u odnosu projektivne identifikacije.)
    — Danah Zohar, The Quantum Self

Ove rečenice zvuče vrlo stručno i smisleno, ali su zapravo besmislene. Pričati o "valnoj funkciji" majke i djeteta je ima smisla pričati kao i o valnoj funkciji automobila: ona se ne može uopće razlikovati od nule osim na jednom mjestu — gdje se majka, dijete ili automobil nalaze.

Da stvarno postoji neko preklapanje valne funkcije, dakle da valna funkcija djeteta "ulazi" u tijelo majke, ponekad bismo bacili pogled i vidjeli da djeteta nema, a da se majka počela vrlo čudno ponašati — naime, dijete se odjednom stvorilo usred njenog tijela, recimo na mjestu crijeva ili pluća. Makroskopski objekti se jednostavno tako ne ponašaju, to nije predviđanje kvantne mehanike. Kvantna mehanika predviđa da će za sve veće od osrednje molekule ponašanje biti vrlo slično onom koje predviđaju Newtonovi zakoni. Čudni kvantni efekti se pokazuju samo na veličini atoma i manjoj.

Pitate se: pa mi smo sastavljeni od atoma, svaki od njih se ponaša po čudnim kvantnim zakonima, pa zašto se i mi onda ne ponašamo tako? Odgovor na to pitanje je da iako svaki atom ima neku malu vjerojatnost da se nađe na nekom drugom mjestu, to se odnosi samo na neposrednu blizinu — udaljenost otprilike jednaku samoj veličini atoma ili manju. Gledano izdaleka, svi atomi u prosjeku zadržavaju svoja mjesta i međusobni raspored. Da nije tako, odjednom bi se hrana koju smo pojeli i počeli probavljati našla u džepu kaputa, oči bi ponekad zamijenile mjesta; odjednom bi se neki prst s ruke pojavio na laktu i slično.

Da se kvantne pojave stvarno vide u našoj svakidašnjici, kvantna teorija bi bila otkrivena mnogo ranije, a ne tek u 20. stoljeću, kad je počelo ozbiljnije proučavanje atoma. Radio, automobil, avion, vlak, električna žarulja — sve je to konstruirano prije kvantne teorije, kvantna teorija nije bila potrebna za to.

Danah Zohar je studirala fiziku, ali se bavi "spritualnom inteligencijom" i "spiritualnim kapitalom". Područje interesa joj je "management thought", nešto kao misao upravljanja — radi se o seminarima za managere u firmama i slično.

Stranice i stranice knjige The Quantum Self su ispunjene teško razumljivim rečenicama, gdje autorica uglavnom pokušava poručiti da svijest utječe na svijet preko mehanizma kolapsa "valne funkcije", a i da su sami živi organizmi "kvantni objekti".

Jesu — kao i sve ostalo. Ali su preveliki da bi vidjeli kvantne efekte. Nije Mjesec malo lijevo, malo desno. Mjesec je točno ondje gdje je Newton izračunao.

Nekako sve teorije o "kvantnom" čovjeku i "kvantnom" umu prije ili kasnije skrenu u vode "liječenja".

Kvantna medicina uz primjenu aparata ostvaruje kvantno djelovanje u organizmu t.j. kvantni skok, koji se u svijetu klinički primjenjuje još od 1984. godine.
    — Alla Kotova, Kvantna medicina

Kvantni skokovi dakako nemaju nikakve veze sa stanjem ljudi: nema nikakvih kvantnih međudjelovanja između vašeg mozga i vašeg srca; između dva dijela vašeg srca, između vaše ruke i noge itd. Kvantni skok bi bio nešto kao kad bismo se odjednom iz prizemlja našli na četvrtom katu bez da moramo preći katove između, bilo pješice bilo liftom. Ili da od stanja potpune obamrlosti u djeliću sekunde pređemo u stanje potpune živosti i budnosti, i onda koju sekundu kasnije, opet u točno isto stanje potpune obamrlosti.

Kvantni skokovi su slučajni. Njihova vjerojatnost je predvidljiva, ali kad će se točno dogoditi — ne može se predvidjeti. Raspad jezgre atoma je primjer kvantnog skoka.

Zaključak — osoba koja je ovo napisala ne zna ništa o kvantnoj fizici.

Kvantna medicina je nova grana medicine o kojoj se kod nas još malo zna. U zadnjih par decenija kvantna medicina se razvila zahvaljujući otkrićima tjelesnog elektro-magnetizma. Ubrzanim razvojem kompjuterske tehnologije, kvantna medicina postaje sve pristupačnija i ima sve više pristalica i u zvaničnoj klasičnoj medicini.
    — Sa stranice Energo terapija

Ako pogledate pažljivije što se radi u "kvantnoj medicini", sve se svodi na nekakve uređaje koji odašilju radio-valove u ljudsko tijelo:

Kroz valni vodič aparata prolazi cijeli spektar vrlo visokih frekvencija koje ima i ljudski organizam, t.j. od 54 do 75 Ghigahertza.
    — Alla Kotova, Kvantna medicina

Frekvencije od 54 do 75 GHz spadaju u mikrovalove, ali viših frekvencija nego oni koji se koriste u mikrovalnim pećnicama. Ti valovi u principu dopiru vrlo plitko u ljudsko tijelo. Američka vojska eksperimentira s oružjem koje bi snopom mikrovalova frekvencije 90 GHz onesposobilo neprijatelja. Ti radiovalovi imaju djelovanje do dubine 0.4 mm, dakle izuzetno plitko¹.

Posve je moguće da radio-valovi neke frekvencije djeluju povoljno na neke bolesti kod čovjeka. Moguće je da pospješuju neke procese, pojačavaju aktivnost nekih enzima itd. To treba dokazati, ali je sve u principu moguće.

No kakve to ima veze s kvantima? Nikakve. "Kvant" se ovdje koristi kao zvučna riječ, koja treba privući ljude i dati prizvuk složenosti, stručnosti i sofisticiranosti. Ali jednako tako ima smisla reći da vaš mobitel radi na kvantnom principu — šalje radio valove dok razgovarate i prima ih. Postoji i u dva stanja — ugašen i upaljen. Možete onda reći da paljenjem mobitela izvodi kvantni skok.

Ako ćemo tako, mobitel može biti u stanjima ispravno i neispravno. Skok iz ovog drugog u prvo radi serviser, za određenu naknadu, a skok iz prvog u drugo se zbiva spontano ili udarcem o pod.

Neki ozbiljni ljudi, čak i neki fizičari, su pred misterijom kako um stvara mozak, zamišljali neobične kvantne procese u mozgu, koji na kraju na neki neobjašnjiv način proizvode svijest. Dakako, kemijski procesi su u biti područje kvantne fizike. Ali oni nisu misli na to.

Roger Penrose² je mislio da sitne cjevčice u stanicama mozga, neuronima — mikrotubule — djeluju kao nekakva kvantna računala, da se zapravo svijest (na neki način) stvara u njima, a ne u međusobnoj komunikaciji neurona.

Možda je tako, ali vjerojatno ipak nije. Prvo, mikrotubule ne postoje samo u mozgu. Drugo, Penrose se poziva na kvantnu teoriju da objasni nepredvidljivost ljudskog razmišljanja i djelovanja. Ali takva nepredvidljivost se opaža i tamo gdje nema nikakvih kvantih efekata — u kretanju planeta, u gibanju atmosfere, u vremenskim uvjetima...

No neka mala mogućnost "kvantnog uma" postoji. Ali čak i u Penroseovoj teoriji mikrotubule su tek jedan mehanizam koji bi mozak — sam po sebi posve lišen kvantnih osobina — koristio za svoje potrebe, kao za skladištenje ili prijenos podataka. Neke elektroničke komponente u računalu također koriste kvantne efekte (npr. "tuneliranje" elektrona) pa je opet besmisleno smatrati računalo "kvantnim uređajem".

Opet napominjem: kvantni valovi nemaju nikakve veze sa spiritualnošću, osjećajima, ljudskim idejama — riječ je o apstraktnim valovima, koji se ponašaju posve predvidivo, prema matematičkim jednadžbama. Ništa slučajnog i misterioznog nema u njihovom prostiranju. Teško je pojmiti samo kako se takav val u jednom trenutku pokaže kao lokalizirana čestica i to na mjestu koje je samo statistički predvidivo. Nažalost mnogi to ne shvaćaju...

... einstenovska primjedba stoji („ne mogu vjerovati da se Bog kocka sa svijetom“), ali meni se čini da efekt promatrača pokazuje nešto sasvim drugo. Promatranje utječe na ishod nekog događaja, a što je to drugo nego uvođenje svijesti, a posljedično i namjere, u jednadžbu.
    — Krešimir Mišak, Slučaj ili namjera

_________
¹ Vidi u Wikipediji: Microwave

² Vidi u Wikipediji: Orch-OR

O kvantima

Implikacije kvantne fizike su ogromne; ona nam pokazuje da smo ko-kreatori svoje vlastite realnosti barem na mikrokozmičkoj razini realiteta, jer motritelj igra ulogu u onom što se promatra.
    — Danijel Folnegović, fx-files.com

No kvantno polje posjeduje inteligenciju, nije to statično polje. Polje se nalazi na živoj, inteligentnoj razini. Samo to ljudi još ne razumiju.
    — Rolin McCraty, u emisiji Na rubu znanosti

Kvantno liječenje je sposobnost jednog oblika svijesti (uma) da spontano ispravi pogreške u drugom obliku svijesti (tijelu).
    — Deepak Chopra, Kvantno liječenje

Malo koja grana znanosti je izvor veće mistifikacije od kvantne fizike. Prvi je problem je u tome što se kvantna fizika vrlo malo uči u osnovnoj i srednjoj školi, pa ljudi uglavnom imaju vrlo malo znanja o tome što je zapravo kvantna fizika. Drugi je problem u tome što su zaključci kvantne fizike duboko kontraintuitivni, izgledaju vrlo proturječno i besmisleno. Richard Feynman je navodno izjavio "ako mislite da razumijete kvantnu fiziku, ne razumijete je".

Pa dobro, što je to toliko čudno u kvantnoj fizici, da je toliko otvorena brojnim interpretacijama, da se tvrdi da ona dokazuje da je umom moguće djelovati na materiju, da je moguće biti na dva mjesta istovremeno?

Kvantna fizika je jednostavno grana fizike koja se bavi vrlo malenim, pojavama na nivou molekula, atoma i manjim. Dakako, kvantna fizika se može primijeniti i na veće stvari: možete kvantnom fizikom izračunati i putanju Mjeseca — ali je to besmisleno trošenje vremena, jer što je objekt veći, to su predviđanja kvantne fizike bliža klasičnim formulama koje je još postavio Newton. Dakle, sva fizika je kvantna fizika, ali za velika tijela — veća od molekule — postoje i jednostavnije formule, otkrivene prije skoro 4 stoljeća.

Kvantna fizika je opis pojava u svijetu vrlo maloga, a neke od tih pojava su vrlo čudne. Najčudnija pojava je tzv. kvantna superpozicija, koju je najjednostavnije objasniti slijedećim eksperimentom: imamo neki izvor čestica (recimo, elektrona), prepreku u kojoj imamo dvije rupice, i film (ili neki uređaj, ekran i sl.) na kojem bilježimo gdje elektroni završavaju. Ako zatvorimo jednu rupicu, dobit ćemo slijedeću sliku (krivulja označava koliko elektrona je izbrojano na kojem mjestu):

Ovo je svakako očekivano: većina samo prođe, a neki se "odbiju" od rubova rupice i "rasprše". Osim toga, rupica nije savršeno malena, ima neki promjer, tako da ne slete svi na isto mjesto.

Ako imamo dvije rupice, zdravorazumski bi očekivali ovo:

Međutim, svi eksperimenti uvijek daju sljedeći, mnogo složeniji rezultat¹:

I sad počinje prava priča. Ova slika se objašnjava na jedini mogući način: ponekad više znači manje, u kvantnom svijetu vrlo malenoga. Ako pustimo elektrone kroz dvije rupice, na nekim mjestima će stići manje nego ako ih pustimo samo kroz jednu rupicu! Izgleda kao da se elektroni međusobno "poništavaju" — možda je to efekt koji se zbiva tek kad imamo jako puno elektrona koji onda djeluju jedan na drugog?

Ne. Ovo se događa i kad puštamo jedan po jedan elektron. Zapravo, sve ukazuje da je svaki elektron zapravo u nekom smislu val. Upravo ovo se događa s valovima: negdje se pojačavaju, negdje poništavaju. Val-elektron istovremeno prolazi kroz obje rupice (iako je sam elektron mnogo manji od same rupice!) i onda se poništava i pojačava. Na kraju elektron završava na jednom jedinom mjestu, ali je vjerojatnost gdje će završiti proporcionalna intenzitetu vala².

Dakle, dok se elektron giba, on je i ovdje i ondje, i u jednoj rupici, i u drugoj, poništava se sam sa sobom, ali kad lupi u nešto — kao što je film ili ekran — onda se pojavljuje samo na jednom mjestu. To mjesto nije moguće unaprijed predvidjeti. ali je vjerojatnost proporcionalna intenzitetu val-elektrona na tom mjestu.

Zapamtimo, valovi se ponašaju sasvim predvidljivo, ali gdje će se "materijalizirati" je posve nepredvidljivo, slučajno. Einsteinu se ovo nije svidjelo, pa je napomenuo kako se "Bog ne kocka".

Možda se Bog ne kocka, ali nikome do danas nije pošlo za rukom smisliti uvjerljivije rješenje.

Ovo ne vrijedi samo za elektrone, ovo vrijedi i za sve slične čestice. Neki zovu pojavu materijalizacije elektrona na nekom slučajnom mjestu (ali statistički predvidljivom intenzitetom vala) "kolapsom valne funkcije". Naime, stručnije ime ovakvog vala je "valna funkcija". Ponašanje valova se objašnjava složenim jednadžbama od kojih je najjednostavnija Schrödingerova³. Do "kolapsa valne funkcije" (tj. elektron se konačno pokaže samo na jednom mjestu) dolazi kod "opažanja" ili "mjerenja", pri čemu "opažanje" može biti tek udarac u sloj filma koji bilježi elektrone ili u ekran televizora.

Česta je zabluda da je "opažač" nužno čovjek. Zapravo, opažač praktično nikad nije čovjek, uvijek su to neki uređaji jer su pojave premalene da bi se vidjele golim okom.

Što je objekt veći (tj. ima veću masu) valna funkcija postaje sve više i više "lokalizirana". Valovi i dalje postoje, ali je ogromna vjerojatnost da će se objekt (bakterija, čovjek, kuća, Mjesec...) pojaviti na točno određenom mjestu — baš onom koje predviđaju Newtonovi zakoni. Za bilo što veće od atoma nikad nećete dobiti efekte superpozicije kao gore.

Obratite pažnju gdje se nalazi kvantna "nelokalnost" — val prolazi kroz obje rupice istovremeno. Obratite pažnju i na to da je konačni ishod posve slučajan, a da su predviđanja kvatne fizike isključivo statistička — daju nam vjerojatnost gdje će se nešto pojaviti. Ta vjerojatnost može biti jako blizu 100% — u slučaju velikih predmeta.

I to je sve što kvantna fizika tvrdi. Valovi dakako mogu prolaziti i kroz vrlo tanke zidove (dimenzija atoma i manjih), valovi mogu kružiti oko jezgre — pa dobivamo točno određene energije elektrona u atomu i tako dalje. Ali sve je to posljedica opisivanja svega valovima, koji svugdje pomalo prodiru istovremeno i međusobno se mogu pojačavati i poništavati.

Često se sreće pojam — kvantni skok. To je "prijelaz" između dva različita stanja (prostorna i energentska) koji se recimo događa kod elektrona u atomu: zbog poništavanja valova, samo su neke konfiguracije elektrona u atomu dopuštene, pa elektron "skače" iz stanja u stanje. To se opaža po tome što su samo neke energije dopuštene.

Otud i naziv "kvant" — energija elektrona u atomu se mijenja u svojevrsnim "obrocima", dakle kvantizirana je (kvant u ovom kontekstu znači "točno određena količina"). Kvantna fizika je i otkrivena kad se shvatilo da elektron u atomu ne može imati bilo kakvu energiju već samo jednu od nekoliko njih.

Meni je sve ovo izuzetno teško pojmiti intuitivno. Znam, shvaćam, ali stalno osjećam da je nešto "krivo". Ali tako stvari stoje. Oboružani ovim znanjem, možemo vidjeti kako se kvantne pojave (zlo)upotrebljavaju za prodaju knjiga, lijekova, teorija o hodanju po vodi, telekinezu, duhovno liječenje — općenito kao dokaz da "fizika tvrdi da je sve moguće".

Deepak Chopra (koji je liječnik-endokrinolog, a ne onkolog, kako neki tvrde) je indijski mistik koji bezbrižno miješa pojmove Boga, energije, kvantnih polja, karme i čega sve ne. Na početku sam citirao kako je "kvantno liječenje sposobnost uma da... ispravi greške u... tijelu" — što s otkrićima kvantne fizike nema apsolutno nikakve veze. Um može upravljati tijelom te otići liječniku, koji će pokušati popraviti problem — očito um ima sposobnost ispravljanja grešaka. To dakako nije ono što Chopra misli (da um može izliječiti skoro bilo kakvu bolest bez vanjskih intervencija) ali to je kako um obično djeluje...

_____________
¹ Slika je tek moj grubi crtež: detalji ovise o udaljenosti i veličini rupica, dakako. Ljepše slike i nešto matematike možete naći u Wikipediji pod Double-slit experiment.

² Više o "dualnost vala i materije" pročitajte u Wikipediji: Wave-particle duality.

³ Postoje razni matematički opisi kvantne fizike, od kojih većina koristi simbole koji su većini dosta teško razumljivi, a često su i izmišljeni baš za upotrebu u kvantnoj fizici.

Misterije povijesti

Zamislimo ovu situaciju: otvorite povijesni udžbenik za osmi razred osnovne škole, prolistate do kratkog poglavlja (jer, mada djeci preduga, sva su poglavlja u školskim knjigama kratka) o Domovinskom ratu. Na svoje iznenađenje ustanovite da tamo ne piše kako je Srbija napala Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, pa je onda nakon godina ratovanja Hrvatska posve oslobodila, a na kraju je poslije intervencije NATO-a Miloševićev režim poražen itd, kako već ta priča uobičajeno glasi. Ne, ovo je drugačiji udžbenik, u kojem piše prava povijest...

Možda vam ove rečenice zvuče nevjerojatno. Srbija nije napala Hrvatsku? Ovo zvuči kao teorije da su Dubrovčani "palili gume" i lažirali napad JNA na Dubrovnik; da su Hrvati sami rušili svoje gradove, da je sve bila tek predstava.

Dakako, postoje poluozbiljne teorije o "dogovorenom ratu". Otprilike ide ovako — predsjednici Hrvatske i Srbije, Tuđman i Milošević — su se dogovorili da će "režirati" rat (ili ne baš oni, nego netko blizak njima). Zašto? Zato da u metežu rata predaju kontrolu nad tvornicama, nekretninama, resursima itd. svojim prijateljima ili suradnicima i na taj način opljačkaju vlastite države.

Druga varijanta (donekle popularna u Srbiji) je da su sve "režirale" strane sile. Potpirivale su netrepeljivost i rat, sve s jednim razlogom — smetala im je Jugoslavija, htjeli su je razbiti. Zašto im je smetala? Možda jer su htjeli vojne baze na njenom teritoriju, a to nije bilo moguće dok je postojala jedinstvena Jugoslavija. Možda su htjeli ovladati resursima, pristupom moru, prometnim pravcima, izvorima pitke vode, rudnicima, planinama koje imaju stratešku važnost... i zato je bilo bitno razbiti jaku Jugoslaviju na mnogo sitnih i slabih državica, kojima se onda može lako zavladati.

Svejedno, meni, pa i većini ljudi, se ove teorije čine besmislenim. Vrlo vjerojatno je netko u svijetu uspio profitirati raspadom Jugoslavije, ali daleko od toga da je svijet podupirao raspad — da je tako, Hrvatska i Slovenija bi bile odmah priznate, a ne pola godine nakon što je izbio rat.

Da je rat bio režiran zbog pljačke, zvuči još besmislenije: pljačka se može uvijek izvršiti, rat nije potreban. Rat samo smanjuje ono što se može prisvojiti, a konačno u ratu se može i nastradati.

Sve ukazuje na to da su vođe jugoslavenskih republika bili iskreni u svojim nacionalizmima, iako vjerojatno nepripremljeni za povijesni trenutak. Silni iskazi ljudi koji su odlučivali u tim vremenima, svjedočenja pred sudovima, arhivski podaci, itd pokazuju ne samo da je rat stvarno postojao, da su ljudi ginuli, da su ljudi mučeni, silovani, da su cijela sela zbrisana s karte — već i da je Srbija počela rat, i da je opcija o nasilnom rješavanju jugoslavenske krize već neko vrijeme bila prihvatljiva dijelovima srpskog rukovodstva (obično se uzima tzv. Memorandum SANU kao početak takve tendencije).

Sve ukazuje na to da je reakcija ostatka svijeta bila posve nekoordinirana, da je veći dio zemalja jednostavno bio zatečen: najspremnije su reagirale zemlje koje su bile geografski najbliže, ali vojno i politički slabo značajne, kao što su Austrija i Mađarska. Teško da bi se radilo o austrijskoj zavjeri s ciljem obnove Austro-Ugarske.

Rečenice s kojima sam počeo ovo poglavlje sam preuzeo iz teksta Krešimira Miška, objavljenog na internetu pod raznim nazivima (npr. vidi ovdje). Krešimir Mišak, hrvatski novinar, voditelj emisije Na rubu znanosti na Hrvatskoj televiziji, i propagator raznih priča o urotama i misticizma¹ (između ostalog) je napisao nešto vrlo slično:

Zamislimo ovu situaciju: otvorite povijesni udžbenik za osmi razred osnovne škole, prolistate do kratkog poglavlja (jer, mada djeci preduga, sva su poglavlja u školskim knjigama kratka) o Drugom svjetskom ratu. Na svoje iznenađenje ustanovite da tamo ne piše kako je Njemačka napala Poljsku, pa su onda Britanija i Francuska objavile rat Njemačkoj itd, kako već ta priča uobičajeno glasi. Ne, ovo je drugačiji udžbenik, u kojem piše prava povijest...

Dakle, umjesto da Srbija nije napala Hrvatsku, on je napisao da Njemačka nije napala Poljsku. Svi misle da jest, ali evo, on zna da nije. Pročitao je u nekoj knjizi, i shvatio da je to istina. Svi dokumentarni filmovi, silne knjige, iskazi svjedoka, još uvijek živi svjedoci, svjedočenja na suđenju nacistima — sve je to sekundarno, sve je to obmana: sve to nije prava povijest.

Razlog zavjere? Da bi se nakon velikog pokolja ustanovili Ujedinjeni narodi (UN), koji bi bili početak svjetske vlade. Preko njih bi uska klika ovladala cijelim svijetom:

... kako bi se stvorio razlog da se osnuju Ujedinjeni narodi kao preteča buduće svjetske vlade koju će nadzirati te iste grupacije koje su izmanipulirale Drugi svjetski rat.

Ako je tako, plan je spektakularno propao. Ujedinjeni narodi su vrlo neefikasna organizacija, u kojoj svaku bitnu odluku mogu poništiti velike sile (Francuska, Vel. Britanija, SAD, Kina i Rusija) koje imaju pravo veta na odluke Vijeća sigurnosti. UN nisu uspjeli spriječiti silne ratove od svog osnutka. Nisu uspjeli dovesti u red države u kojima su vladali krvožedni diktatori. Niti su uspjeli obuzdati širenje komunizma.

Velike sile se rijetko obaziru na odluke Ujedinjenih naroda: invazija SSSR na Afganistan i invazija SAD i njihovih saveznika na Irak su očiti primjeri. Sve što su UN u stanju je često tek "zamrznuti" sukob slanjem promatrača i mirotvoraca, za što postoje brojni primjeri, od Cipra nadalje.

Ovakve Miškove tvrdnje — koje on prenosi od ljudi kao što je William Engdahl — su dio pojave koja se zove revizija povijesti. Postoji koncenzus — kod ljudi koji proučavaju povijest ali i kod još živućih svjedoka — što je bio presudni moment i razlog nekog povijesnog događaja. Međutim, revizionisti predlažu druge razloge i interpretacije događaja, koje se uvijek oslanjaju na zavjere.

U 19. i 20. stoljeću najčešće su bile teorije o zavjerama koje spremaju — ili su izvršili — Židovi. Stoljećima su Židovi bili optuživani da truju bunare, otimaju djecu za krvave rituale, bave se magijom itd. Posljedica su bili periodični progoni pa i uništavanja (pogromi) Židova, naročito u Rusiji. Najveći pogrom se dakako dogodio u 20. stoljeću, gdje su nacisti primjenom suvremenih metoda istrijebili veći dio Židova u Europi, oko 6 milijuna.

Dosta ljudi negira da su nacisti istrijebljavali Židove. Međutim, takve stvari je teško negirati. Nacisti su sami isticali mržnju prema Židovima, koncentracijski logori su zaista postojali, ima mnogo svjedoka koji su preživjeli logore; ima samih logoraša koji su bili prisiljeni sudjelovati u ubijanju, spaljivanju drugih Židova. Kako bi svi ti ljudi na različitim krajevima Europe bili organizirani u jednu zavjeru? I konačno, čemu bi ta zavjera služila? Da Židovi ovladaju svijetom? Da se ocrne i unište Nijemci i Njemačka?

U nekim zanimanjima i područjima ekonomije stvarno ima (npr. u SAD) više Židova nego što ih ima u stanovništvu (tek koji postotak u SAD). Međutim, to vrijedi za sve skupine — na primjer, u sportu postoji neproporcionalno puno Crnaca. U politici postoji neproporcionalno mnogo Bijelaca. To ne dokazuje ništa osim da različite skupine imaju drugačije poglede na poželjnu karijeru. Do danas (2010.) nijedan predsjednik SAD nije bio Židov. Obama je prvi Crnac.

Mišak naravno dobro pazi da u prezentaciji revidirane povijesti ne prekorači crtu koja bi nekog mogla razbjesniti i obiti mu se u glavu; da napiše da je holokaust izmišljotina, njegova emisija na Hrvatskoj televiziji bi vjerojatno odmah bila ukinuta; da dovede goste koji će tvrditi da je rat u Jugoslaviji izmišljotina, da su u Dubrovniku gorjele stare gume — teško bi se pojavio među običnim ljudima bez straha od prijetnji i suočavanja s ljudima koji su prošli rat ili izgubili nekog bliskog. Ne, on bira ono što je teže provjerivo. Hitler je mrtav: tko zna, možda je ipak bilo neke zavjere?

Opet, Mišak i slični njemu biraju poznate događaje. Zašto ne govore o mogućoj uroti vezanoj uz tursku invaziju Cipra 1974? Vezano za Korejski rat? Vezano za beskonačne sukobe u Africi? Zato što to malo koga zanima, malo tko je čuo za te sukobe, a prvi cilj Miška je privlačenje pozornosti, a po mogućnosti i novca i utjecaja.

Iz dalekih zemalja i vremena revizionisti povijesti uzimaju samo najpoznatije primjere, a svakako najistaknutija je Atlantida. Svatko je nekako čuo za Atlantidu, što je zanimljivo za otok od kojeg nije ništa ostalo i ništa nije pronađeno. O Atlantidi se zna samo koliko je napisao Platon, a Platon je napisao vrlo malo — i osim toga ispričao kao priču o davnom događaju. Takvih priča postoji mnogo. Ipak, mnogi su pokušali tražiti Atlantidu, a neki su je čak i "našli" — između ostalog, i na Bahamima (Platon dakako nije imao nikakve ideje o Americi)! Pojavile su se fantastične teorije o velikim moćima Atlantiđana, o razvijenoj tehnologiji, koja možda prelazi i današnje mogućnosti. Međutim, odakle ti podaci? Nikad ništa pouzdano nije pronađeno. Osim Platonovog prepričavanja priče koju je čuo, nema drugih informacija. Odakle onda tim ljudima podaci? Bojim se da su ih izmislili.

Knjige o Atlantidi su prevedene i na hrvatski, kao što je Atlantida - potonuli kontinent Otta Mucka.

Semir Osmanagić² (pišući pod pseudonimom Sam Osmanagich) je napisao 2003. knjigu Alternativna povijest - tragovima Atlantide, gdje na skoro 400 stranica raspravlja o Atlantidi³. Prikaz knjige tvrdi:

Gotovo sve što nas uče je pogrešno. Posljednjih 10.000 godina nije doba dominacije prethistorijskog pećinskog čovjeka, niti smo mi prva razvijena kultura. Civilizacije Atlantide i Lemurije su dostizale spiritualne i tehnološke vrhunce daleko ispred naših, da bi bile potopljene kataklizmama. Proteklih 7000 godina je povijest manipulacija čovjekom u kojoj se on drži potpuno odsječen od drevnih znanja i svoje istinske duhovne suštine. Alternativan povijest nudi novu teoriju koja spaja dva svijeta: spiritualni i materijalni.

Opet vidimo istu izjavu — službena povijest, ona koja piše u knjigama i uči se u školama — je pogrešna. Zavjera traje već 7000 godina — zapravo cijeli svijet je u zavjeri, kineski, indijski, arapski, ruski i američki povjesničari su se urotili, a tisućama godina prije njih vjerojatno vladari, tadašnji učeni ljudi, tko zna sve tko — da bi odsjekli čovjeka od drevnih znanja i duhovne suštine.

Ako postoji takva ogromna zavjera, zapitajmo se dva pitanja — koja se mogu primijeniti na sve teorije o zavjerama:

1. ako je prava istina tako dobro skrivana — kako je pisac uspio doći do prave istine?
2. ako su zavjerenici tako moćni (zavjera traje desetljećima, stoljećima ili čak tisućljećima) — kako to da su zavjerenici dopustili objavljivanje knjige i javne istupe pisca; zašto on jednostavno ne "nestane" ili strada u namještenoj "nesreći"?

Moje mišljenje o revizijama povijesti je sljedeće:

Neke detalje povijesti nikad nećemo znati. Nikad nećemo znati je li Napoleon jeo jaja za doručak dana 5.3.1801. Odgovor postoji, ali mi ga ne možemo naći, jer je taj detalj zaboravljen. Ali to su često nebitni detalji.

Mnogo toga je još nepoznato i neotkriveno. Recimo, o Hetitima se skoro ništa nije znalo dok slučajno nije otkriven njihov glavni grad pored Ankare i u njemu cijela arhiva s gomilom tekstova. Sličnih otkrića će sigurno biti i u budućnosti.

Osobni interesi i interesi skupina imaju ulogu u povijesti, mnogo zavjera se stvarno odigralo. Primjer su zavjere na silnim dvorovima. Primjer su i Bismarckova lukavstva koja su dovela do isključivanja Austrije iz kombinacija oko ujedinjene Njemačke. Primjer su djelovanja brojnih tajnih službi. Ali sve su to ograničeni primjeri. Svjetskih zavjera nije bilo, pogotovo takvih koje bi trajale stoljećima ili tisućljećima.

Revizionisti svoje odgovore izvlače iz rukava, bez ikakvog dokaza. Osmanagić ne samo što je zaključio da je postojala zavjera, već je odmah shvatio i motiv za zavjeru — odsjecanje ljudi od drevnih znanja. Ništa nije ostavio nepoznatim. Shvatio je sve. To se u znanosti, a pogotovo u povijesnim istraživanjima nikad ne događa: uvijek dio ostaje nepoznat ili nesiguran jer jednostavno nikad nema dovoljno informacija.

Ali objašnjenje je banalno: motiv skrivanja postojanja Atlantide, njene kulture i tehnologije je — želja za skrivanjem njene kulture i drevnog znanja/tehnologije. Koja traje 7000 godina.

Koliko čovjek mora biti naivan da prihvaća ovakve stvari? Nažalost, naivnih ljudi nikad nije nedostajalo.

_____________
¹ Vidi blogove Krešimira Miška Preko ruba znanosti (http://blog.vecernji.hr/misak/) i Preko ruba... (http://teledisk.hr/blog/).

² Semir Osmanagić je postao poznat po teoriji o piramidama u Bosni, o čemu ću još pisati.

³ Knjiga Alternativna povijest - tragovima Atlantide se može pročitati i na internetu: http://www.alternativnahistorija.com/AH4.htm.

Predgovor

U ovom blogu — zapravo, nečemu što je kratka knjiga, ali objavljujem u formi bloga na internetu — bih htio objavljivati svoja razmišljanja. Sebe smatram skeptikom. Nisam skeptičan samo prema religiji, već i prema popularnim teorijama zavjere (npr. mnoge teorije koje su se pojavile sa svjetskom ekonomskom krizom) kao i prema različitim "alternativnim metodama", "duhovnosti", "duhovnom liječenju", "bioenergiji", "karmi" i sličnim stvarima.

Biti skeptičan ne znači unaprijed odbacivati nešto kao besmisleno. Bar za mene, biti skeptičan znači prilaziti svakoj tvrdnji s nekim odmakom i pokušati biti bez predrasuda za ili protiv. To je vrlo teško, pogotovo u društvu, kao što je hrvatsko, koje je često prožeto "neupitnim istinama" i vrlo emotivnim uvjerenjima, a osim toga o mnogim stvarima se nikad ne raspravlja, već se mnogo toga uzima "zdravo za gotovo".

Mnogo je literature o skepticizmu; jedna od najboljih je knjiga pokojnog Carla Sagana Svijet progonjen demonima: znanost kao svijeća u mraku, koja se može pronaći i na internetu (ali vam svakako preporučam da je kupite).

Zahvalan sam na svim komentarima i kritikama. Pokušat ću odgovoriti na kritike što bolje mogu, a ispravit ću sve greške koje će se neizostavno naći u mom tekstu.

Zagreb, listopad 2010.