Biblija

Biblija je jedini izvor savršene istine koji posjedujemo, najvažnija knjiga na svijetu. Biblija odgovara na svaku čovjekovu potrebu, zato što pruža snagu i ulijeva pouzdanje koje čovjeka održava u njegovu kretanju kroz ovozemaljski život. Bog može i želi govoriti našim srcima kroz svoju Riječ ukoliko čitamo Bibliju.

    — Ne ostavljaj me: Zašto trebamo čitati Bibliju

Nekad su ljudi – to jest, bar kršćani i židovi – bespogovorno vjerovali u apsolutnu istinitost Biblije. Danas većina shvaća Bibliju kao „svetu“ knjigu, ali se prihvaća da u njoj ima i grešaka, da je promijenjena kroz stoljeća, da su je pisali i prerađivali ljudi.

Ipak, i danas postoji određen broj ljudi (mnogo ih ima u SAD) koji vjeruju da je Biblija nepogrešiva, savršena riječ Božja.

Mnogi ljudi koji se u Hrvatskoj smatraju kršćanima imaju kod kuće Bibliju, ali ju je zapravo malo tko pročitao. Biblija nije jednostavna za čitanje, radi se o kolekciji knjiga skupljenih u jedne korice, a neke od tih knjiga su teško shvatljive ili jednostavno dosadne.

Nije teško pokazati da je Biblija daleko od nepogrešive, nepromjenjive riječi Boga. Par odlomaka je dovoljno da vidimo da su stvari kompliciranije.

U Bibliji postoji jedan vrlo poznati odlomak koji je stoljećima bio sporan. Navodno je poznati fizičar i matematičar Isaac Newton (1643.-1728.) među prvima shvatio da je tekst na tom mjestu nekad davno promijenjen, ali se bojao reći ikome. Toliko je taj odlomak poznat – dakako, u stručnim krugovima – da ima svoje ime: Comma Johanneum. Ne radi se o nijednoj općepoznatoj priči, Adamu, Evi, evanđelju, već o jednom pismu (tzv. poslanici) što ga je napisao Ivan u dijelu Biblije koji se zove Novi zavjet. Ovo su dva prijevoda tog odlomka na hrvatski: prvi je moderni, iz suvremene Biblije Kršćanske sadašnjosti, a drugi je stariji, Ivana Šarića, iz sredine 20. stoljeća:

Jer troje je što svjedoči: Duh, voda i krv; i to je troje jedno. (prijevod Kršćanske sadašnjosti)

Jer su trojica, što svjedoče u nebu: Otac, Riječ i Duh Sveti; i ova su trojica jedno, I troje je, što svjedoči na zemlji: Duh, i voda, i krv; i ovo je troje jedno. (prijevod Ivana Šarića)

    — 1. Ivanova poslanica 5:7-8

Stoljećima je drugi, dulji tekst stajao u Bibliji. Smatrao se dokazom Svetog Trojstva – Otac, Riječ (Isus, Sin) i Duh Sveti su „jedno“, dakle Sveto Trojstvo. Možda vam se razlika čini mala, ali u kraćem tekstu se uopće ne spominje Isus, odnosno Riječ!

No kako su u 17. stoljeću i kasnije polako otkrivani razni stari rukopisi Biblije, pokazalo se da je u najstarijim rukopisima taj tekst kraći. U vjerojatno najvažnijoj staroj Bibliji, Codexu Vaticanusu (velikoj Bibliji pisanoj rukom na grčkom, iz početka 4. stoljeća, koja se stoljećima čuva u Vatikanu) se nalazi kraći odlomak.

Isprva je malo tko prihvaćao da je kraći tekst izvoran: Newton se bojao da ga ne optuže kao heretika i šutio je. No stoljećima kasnije je polako postalo općeprihvaćeno da je kraći tekst pravi, i danas praktično sve Biblije – pa i ona Kršćanske sadašnjosti, službenog izdavača Katoličke crkve u Hrvatskoj – imaju kraći tekst. Danas o ovom ima vrlo malo spora.

Očito je netko tekst „proširio“ jednom u davnini. Ima još takvih proširivanja, ali ovo je najpoznatije.

Za razliku od prošlog, sljedeći odlomak je malo poznat. U pismu crkvi u Korintu – tzv. „poslanici Korinćanima“ –  govori se o govorenju različitim jezicima u crkvama, kao i o „proricanju“. No usred svega se nalaze tri rečenice o ženama, koje sasvim iskaču iz konteksta:

Ako tko govori drugim jezikom - dvojica, najviše trojica, i to jedan za drugim - jedan neka tumači; ako pak ne bi bilo tumača, neka šuti u Crkvi, neka govori sam sebi i Bogu. Od proroka pak neka govore dvojica ili trojica, drugi neka rasuđuju. Ali ako drugomu uza nj bude što objavljeno, prvi neka šuti. A možete jedan po jedan svi prorokovati da svi budu poučeni i svi ohrabreni. Proročki su duhovi prorocima podložni jer Bog nije Bog nesklada, nego Bog mira.

Kao u svim Crkvama svetih, žene na Sastancima neka šute. Nije im dopušteno govoriti, nego neka budu podložne, kako i Zakon govori. Žele li što saznati, neka kod kuće pitaju svoje muževe jer ružno je da žena govori na Sastanku.

Ili zar je riječ Božja od vas proizašla, zar je samo k vama došla? Smatra li tko da je prorok ili duhom obdaren, neka zna: što vam pišem, Gospodnja je zapovijed. Tko to ne prizna, ne priznaje se. Zato, braćo moja, težite prorokovati i ne priječite da se govori drugim jezicima!

    — 1. poslanica Korinćanima 14:27-39 (prijevod Kršćanske sadašnjosti)

Prije i poslije istaknutih rečenica se govori o prorocima. Osim toga, ton je sasvim drugačiji, ostatak je ohrabrenje, uz neka ne baš stroga ograničenja (da se ne pretjeruje: neka dvojica, najviše trojica govore... a mogu i svi, ali jedan po jedan) a umetnuti tekst je bespogovorna, apsolutna zabrana da žene uopće govore, i neka doma „pitaju svoje muževe“ (a što ako nisu udane)?

Najvjerojatnije je riječ o nekoj napomeni koja je jednom dopisana na rub pisma, vjerojatno originala. U svim primjercima poslanice Korinćanima se nalazi ta napomena. Doduše, u jednoj staroj Bibliji je ta napomena na drugom mjestu (ali u istom pismu). Možda je primjedbu dopisao na rubu autor pisma prije nego što ga je poslao, možda onaj tko je pismo primio, možda netko treći. Kasnijim prepisivanjem je napomena ubačena u glavni tekst.

Ako uzmemo ovu napomenu doslovno, žene moraju šutjeti u crkvi. Danas dakako žene čitaju iz Biblije, pjevaju itd. u većini kršćanskih crkvi. Ovaj odlomak dakle nije previše važan, ali nam pokazuje kako su različite napomene, dopisivanja ulazila u originalni tekst.

Treći odlomak je i dan-danas vrlo sporan. Ne radi se o promjeni teksta, već o značenju i prijevodu. Riječ je o odlomku iz knjige proroka Izaije, u Starom zavjetu:

Jahve opet progovori Ahazu i reče mu: „Zaišti od Jahve, Boga svoga, jedan znak za sebe iz dubine Podzemlja ili gore iz visina“. Ali Ahaz odgovori: „Ne, neću iskati i neću iskušavati Jahvu“. Tada reče Izaija: „Čujte, dome Davidov. Zar vam je malo dodijavati ljudima, pa i Bogu mom dodijavate! Zato, sam će vam Gospodin dati znak: Evo, začet će djevica i roditi sina i nadjenut će mu ime Emanuel! Vrhnjem i medom on će se hraniti dok ne nauči odbacivat zlo i birati dobro. Jer prije nego dječak nauči odbacivat zlo i birati dobro, opustjet će zemlja, zbog koje strepiš, od dvaju kraljeva. Protiv tebe i protiv tvog naroda i protiv kuće oca tvojega dovest će Jahve dane kakvih ne bijaše otkad se Efrajim odvoji od Jude - kralja asirskoga“.

    — Izaija 7:10-7-17 (prijevod Kršćanske sadašnjosti)

U ovom tekstu je Ahaz kralj Judeje, a Izaija prorok koji govori koji će mu „znak“ Jahve (Bog) poslati, i što će se dogoditi nakon tog znaka: bit će rata, asirski kralj će napasti Judeju, zemlja će biti opustošena. A sam znak – to sam podcrtao – je da će djevica roditi sina po imenu Emanuel (bitni redak nosi oznaku 7:14).

To se Izaijino predskazanje više-manje i obistinilo. U čemu je problem?

U tome što kršćani tumače Izaijino proročanstvo kao najavu dolaska Isusa. Isusa je rodila djevica (Marija).

Praktično je sve sporno u takvom tumačenju. Prvo je sporna uopće riječ „djevica“. U hebrejskom tekstu je na tom mjestu riječ ‘almāh, koja – kažu stručnjaci za hebrejski – najvjerojatnije jednostavno znači „djevojka“. Oko pravog značenja te riječi kršćani, židovi i proučavatelji Biblije spore se već skoro 2000 godina.

No i ako zanemarimo jednu riječ (tko zna što je ona značila točno piscu knjige o Izaiji) ostaje činjenica da se u tekstu radi o nečemu što se odnosi na razdoblje kralja Ahaza (stoljećima prije Isusa), da je proročanstvo zapravo o kralju Ahazu, da se spominje rat koga nije bilo u Isusovo vrijeme, kao ni Asiraca – a konačno, sin se zove Emanuel (hebrejski: ‘Immānū’êl), a ne Isus!

Pa zašto onda kršćani jednostavno ne promijene tekst na bolji prijevod, kao što je promijenjen u Commi Johanneum? Zato što se Evanđelje po Mateju u samoj Bibliji direktno poziva na to proročanstvo, tj. tvrdi da se Isus rodio kao bi se ispunilo proročanstvo u Izaijinoj knjizi!

Ovih nekoliko primjera je sasvim dovoljno da pokažemo da je Biblija ljudsko djelo, da je daleko od nepogrešive, da je mijenjana kroz stoljeća.

Nevjerojatno, ali postoje ljudi koji tvrde da je jedan prijevod Biblije bio poseban, da je jedan prijevod na engleski „savršen“ i „nepogrešiv“: radi se o Bibliji Kralja Jamesa (King James Version) iz 1611, koja je stoljećima bila standard u engleskom govornom području. Iako je danas dobro poznato da je ona prevedena s nesavršenog grčkog teksta (koji nije bio ni potpun), neki ljudi tvrde da je sigurno „Bog nadgledao taj prijevod“.

U 20. stoljeću su se pojavile nove, revidirane Biblije na engleskom, ali neki se ne žele odreći starog prijevoda i tvrde da je on nekako nadahnut, i apsolutno točan. Nije samo jasno zašto noviji prijevodi ne bi bili jednako tako nadahnuti...